subota, 26. svibnja 2018.

Kraljevstvo nebesko

  
Muallaka Lokvarica

      Sama hoditi želim, koraka tihog u predvečerju.
Sunce mi zjenu iritira,
vjetar mi kosu maltretira,
sve moje mi na bagremove miriše.

Na putu tome je svako osim njega,
na tome putu punom skrivenog pogleda,
ja lokvama gacam – a ptica nisam.

Snjegovi zimušnji okopnješe prebrzo,
a suza malešna već se ispod oka
bijelu danu krade.

Zašto si mi jesenas dolazio
kad mi ne možeš, dragi, biti sve;
Ovo prerano proljeće dobru po nas ne sluti…
razmahalo se preširoko,
zatopljelo je prerano,
prva ševa već je zapjevala u lugu,
a zaboravio si me zagrliti za zbogom.

Okopnjela moja snaga sa snijegom
u šafrane se preselila,
u jorgovane,
ljubičice.

Poširoka koraka
svojim sokakom tiho ode nježna ljubav,
odnese sve što na bagremove miriše,
dušom zavlada muk.

Ostade mi samo kaldrma razgažena,
a rana ljuta peći stade,
smrknu se u noć danak bijeli
Stegni pojas čvrsto,  Hafize,
ušuškaj tugu,
preskoči tek puku smrt.

Sve zemaljsko je na nebu visoku,
belćim davno zapisano...





U Lopači 


      Trideset ljeta evo minu od kad su me zatočili;
i proljeća
i jeseni.
Sve zbog šare u mom oku,
malo lila,
malo bijele...
mjerim tugu preduboku,
po mome zidu plešu sjene…

Procvalo je u mom dvoru 
      tvoje cvijeće od miline,
sve šafrani i jaglaci, tepisima razasuti…,
njihali se  u mom oku od sabaha do smiraja;
malo lila,
malo bijeli – plavi, žuti.

Od kad su me zatvorili, u krletki tijelo vene.
Plete duša nježne niti oko tvoga zagrljaja;
danju uzdah,
noću sjene i šafrani opčinjeni.
Ezan! Ezan! Duša vapi...
A Rječina ispod grada  odgovara:
„Tiho, tiho sanku sneni…“.

Trideset ljeta evo minu od kad nema milovanja,
već rešetke i falaci ah, Lopačo, tužni dome.
Svijet vene, gasnu šare,
u očima spomenari – nade svake.






Pismo sestri Dženiti

      Mnogo dana minu, a ja se s tobom ne poigrah,
moja sestro Dženita.
Tvoj te veliki stariji brat iznevjeri,
onaj što sve može,
onaj što sve hoće i što mora…,

a zelene tvoje oči moljahu me puno puta za samo malo igre
na putu, među kućama starim.
I kuče malešno,  obećano,
ne stigoh nikad ukrasti za tebe, pa ga ko ostali ljudi
donijeti u kaputu umotana, tebi ga darovati,
tebi.

Ali doći će dan kad će tvoja duša opet zapjevati,
kad ćemo se samo nas dvoje igrati
na putu između starih kuća,
a oko tvojih se nogu saplitati malešni bucmasti tornjak,
što ga za tebe ukradoh hrabro
iz legla opasnih starih šnajdera
živodera.






Dervišica

      Ah! 
Aman, zanjihana dervišice prelijepa,
zadrijemala i opijena ispod mirisnog đulistana
Taman si mi za biser Sadijevog Đulistana.
Uviše ti!
Uviše ti!
ili rubin što si rasplamsani za Hafizovog divana.
Aman, aman…
Sigurno te Svevišnji stvorio nije za pastirovog  jarana,
i njedra ovčarska da danas milovati znadeš
i hoćeš.
Cvijete mili,
mili cvijete.

Aman, aman…
Da li je teže dervišici bez tekije biti
ili tekiji bez pjesme…
Mila,
mila…
Sigurno te Svevišnji stvorio nije za tužnoga Tagorovog Gradinara.
Bosanca bez Bosne..
Siromašnog podanika minulog bratstva,
sa Bentbaše huligana.

Ah!
Aman, aman,
zanjihana dervišice prelijepa…
Zadrijemala i opijena…
To što ja nemam tebe
ne znači da ne kušam u sutonima smirenim
sve tajne nevolje ljute,
sve vrste žalosti teške,
i sva treperenja boli duboke.

To što ja nemam tebe zanjihana dervišice,
to ne znači da nisi i dalje moje vino…
Da nisi dobro ušuškana metafora svih nadanja…
Ne znači da nisi i dalje moja krčma skrivena javorovim listom,
i moje tajno blago…
Vječna moja tekija
i moj imaret.







#Princeza od Bosne

      Snene oči sa šiljteta čežnju nude,
mednom rosom zamedile usne nježne...
Podignula obrvice, pa se čudi;     
kako sunce nebom hodi,
a po sobi igru stvara?
Kako smije da je budi?
Kako bulbul pjesmu nježnu da umije,  
ptica mala
u cik zore zapjevati ilahije?

Ispod hare od šest pola plava svila 
po džanfezli dimijama
i ljiljani izatkani...
pod kolanom od biserja nježnost kriju
i čuvaju jatagani.

Bljesnu lice kao sunce sa istoka
u svitanju majskog dana,
kad se kosa razasula;
Plače peča i feredža,
pjeva diva, pa bulbula opčinila,
topli snovi u grudima radost liju;
Kako smiju?
Kako smiju...?

Vatra li je?
Djeva li je?
Ašik noći, ašik dani,
ašik dragi na pameti, ašik nebo pa široko.
Mjesec  li je? 
Zvijezda li je?
Zaigraše smijavice,
ko da toče pjesmu nježnu obadvije.







Muallaka začuđenoj Luni

Kad se ono žedne usne zapečaćena zdenca dočepaše, kad se ono...
kad zvjezdano nebo zapjeva visinama.

Ispod anterije joj zamirisaše al-katmeri,
a sa usana joj prokapa saće, Allaha mi!

Ja je obljubiti ne umjedoh, tako divnu,
tako prekrivenu božanstvenom ushićenosti?

Prošaputa ispod anterije zdenac,
zatreptaše leptiri ispod nespretna dodira.

Sa livade čežnje zamirisa rosa,
sa malešne...

U kasnu mi autumnu u njedrima zaigraše ilinska džemreta,
a noge kao kod neoblizana teleta, zadrhtaše.

Svijest mi se od sreće mutiti stade.
Mjesec zađe za oblačak, pa izađe!

Mreš li mi to, ili živiš? Pogledaj me!
Reci nešto iz behuta!

Zagrli me nevjesto moja raspasana!
Zanjiši me ko livadu da bol mine, sestro moja.

Mreš li mi to, ili grgoljiš molitve začuđenoj Luni,
ili šapućeš ilahije zaigranu Slavuju?









Aleksi Šantiću

Ah, da mi se uhvatiti u kolo kakvo slavi moja duša.
Da mi je barem jednom ugledati vesele oči,
da tuge više na svijetu nije, a ljudi da ima posvuda – moja stara mati...
i crnih
i bijelih
i žutih
i crvenih.

Ah, da mi je da im ne gledam gladna usta i kako rana od noža boli…
i kolo jedno dolinom cvjetnom, naroda naših  da mi se naigrati...
i mladih
i starih
i zaigranih
i zaljubljenih.

Ah, da mi se u sutonu dana moje drage nagledati…
i namilovati
i naljubiti
i naplakati u njenu krilu.








Kad bijah

Kad bijah zelen
i mlad
i fin;
nebo mi bijaše učitelj, Pir
a zvijezde djevojke što čirak nose,
a zlatni  mjesec – moj brat mlađahni,
a miris jorgovana – molitva, mir.

I kucalo je srce ludo,
i tražilo je bića druga;
i dugo se dugo u proljetnoj noći
u samotnom sobičku lila tuga,
čekajući djevojke da s neba siđu
čile i sretne...
uz petrolejku, na hastalu,
pisah im stihove male
i sjetne.








Ne daj me, Pjesmo

Ljuljaj me, prozirni danče,
i plavi.
Nosaj me, vjetre, gdje sreća lije.
Ogrij me, sunce, sunčanim žarom;
da mi se tuga,
da mi se čežnja - što nikad nije,
rastopi kao mehlem na rani pusta.

Brani me, Pjesmo, od boljke svake
ostala si mi u snu
i javi...
umiri, sjeto,
ne daj me cvijete sjenama mraka
na livadama rosnim - pa malim,
da me odnesu gdje nade nije.


 








Kraljevstvo nebesko

Kada nebeskim svodom bljesne veliki roj zvijezda,
ja ću ga Vama darovati sa halalom…
i još mjesec baška, u maramu umotani, ispružiti.
Sebi neću ostaviti  niti Vlašiće…
da Vas se nemam po čemu sjećati kad zelene oči pogledaju taman i pust nebeski svod.

I pljusak tople kiše po jorgovanu…
moje će ispružene ruke darovati Vama 
i posljednju kišnu dovu
i mjesečinu;
uvenule jorgovane i proljeće bez mirisa prigrlit ću na grudi i još sretan biti.

Njeno lice, njeno lice kad zablista poput maja… 
moje će ga ruke ovlaš milovati.
Moja će ga njedra ugrijati,
moje će ga usne cjelivati, 
dugo…dugo,

ipak sam ja samo nejaki grešnik,
ne može moja duša vama darovati Kraljevstvo nebesko.




Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret