subota, 26. svibnja 2018.

Kimja




Tiha rijeka

Zoro,
zoro što je skrivaš
što je jutrom  ne  premamiš
tami gustoj kad san mine…
odnese mi  nadu  pustu
kao turci plijen ratni na konjima
kad odnesu
halačući niz doline.

Sanče,
sanče što je skrivaš
pod jastukom od mog oka
dok  se budim  iz dubine…
ostade mi  pjesma mala
započeta,
nerečena ,
s druge strane tihe rijeke.














Samotni semaa

Moje biće je krijesnica u letu
dockan su bludna njedra
raskopčana,
ah,
moje biće je divna  hamajlija
stara uspomena  pjesmom  zanjihana.

Dok je ljubavi bit će nam i tuge
dok je plača bit će i pjesme sretne…
moje biće se vrti u veličanstvenom sema-hu
čezne za divnim  visinama,
 cvijete.















Ilahija

Vidio sam Meleka s licem mladoga mjeseca
šaputala  je ilahije na vratima Dženneta.
Vidio sam Meleka s licem mladoga mjeseca.

Vidio sam Meleka  Božjega lica
nju koja je mjesečina Dženneta.
Vidio sam Meleka Božjega lica.


Vrata se Dženneta samo malo odškrinula
od tada slijep livadama hodim.
Vrata se Dženneta samo malo odškrinula.
















Kimja

U svoju ga halubu noćas  pjesmom mamiš
zvijezdama u izvoru gorskom pohvatanim…
ah,
gledala  si mu lice ispod zara
kad je prkosilo tuzi i nemoći.

Kad je prkosilo tuzi i nemoći
oči su vidjele Meleka  i druga,
usne su zavjet biću darovale…
u  halubi si noćas šaputala:
„ Tvoje je  srce tristo puta veće
od srca svadljivoga  Šemsa na meraji .“

„ Tvoje je  srce tristo puta veće
od srca svadljivoga  Šemsa na meraji .“
Tvoje je lice Meleka
bez zara…
tvoje  su ruke nježnije od pjesme
tvoje  je milije mome domu biće
od harfova sitnih što ih suzom pišem.

Tvoje  je milije mome domu biće
od harfova sitnih što ih suzom pišem.
Oči su tvoje Blaženstvo
 i beskraj.
Ljepša si od Kimje moja divna draga.
















Kršćanka Kira

Bez suda su je osudili zbog udaje za nekrsta
ostavili je samu u pustinji…
ali se Kira živa i divna pomolila na vratima Dženneta.

Ogriješili su se mišlju da je njen hram bilo kada mogao ogreznuti  u grijehu,
ili da je Ona mogla toliko voljeti  nekoga tko to nije zaslužio,
ili da On nije mogao voljeti tako jako nju…

Kršćanka Kira bezgrešna svakako nije.
Naučila je plakati prije nego je vidjela ovaj svijet
rasplakala se od straha  u polumraku drevne vodice
tiho je jecala čekajući šejha.

Kad plane grijehom
postidi se svoje slabosti.
U sebi moli ljubav da joj oprosti
privuče je biću 
i donese joj snagu,
i da opet budu sretni kao nekada davno njih dvoje…

od grešne strasti i ne zna kuda bi se okrenula,
kuda bi gledala
i što bi progovorila
i uradila…
Kad se sjeti šehove pjesme u duši  vatre planu,
 poželi ga jako.
Po nebeskim ravnicama koljena joj klecaju kao tek rođenome teletu.



















Muhiba

Ne umjedoh joj dugo gledati  divno lice
zaboravih disati,
zaspah ispod njenih dalekih bagremova…
opijen mirisom i dodirom…
 eto,
zaboravih ostati budan.

Zaboravih  obljubiti nju...
rasplinu joj se biće po mojoj slabosti
pa ne znadoh kako  bih je pomilovao
i kako bih je poljubio...

Silna čežnja je zazivala  malo boli,
silna sreća malo tuge…
otišla je
ostavila mi za utjehu samo tihi korak.

Kao ona nekada
sad ja potajice upirem oči u nebo i omahujem zvijezde  što putuju praćene bubnjevima
iskonskim…
„Aman tobe jarabi,
divne li tekije.“













U zagrljaju

Snijeg je pokrio sve…
padale su sitne guste pahulje s neba;
na rijeku,
na grad,
na ljude.
Padale su sitne pahulje
po tvojoj kosi,
po tvome licu.
Po tvojim očima su padale
sitne pahulje čarobne…
lijepile se na tvoje guste trepavice
padale na tvoje smijavice.

Svjetiljka je bacala blijedo svjetlo s visine
na tvoje lice.
Svjetiljka je bacala  svjetlo na tvoje usne,
na medene usne
i nježne oči,
najnježnije koje postojaše ikada…
na oči što se sklopiše od sreće i voljenja velikoga
koje ti ja davah tada…
što se sklopiše od ljubavi
koju ti ja davah tada…
u srce,
u grudi,
u tvoj lijepi kaput
i šal tvoj šareni što ti davah.

Zaspala si u trenu
na sred Božje ulice,
u velikoj gužvi ti mi zaspa draga…
Prolaze ljudi
a tebe nije briga,
na moje rame si spustila glavu…
vidjeh tada jasno da spavaš osvijetljena blijedom svjetlošću visoke svjetiljke
kao omamljeni rijedak zimski leptir
il' anđel što stiže s neba nošen pahuljama malešnim.
To ti meni bješe tada voljena moja.

„Neću te buditi kad slatko spavaš“
rekoh tada…
u trenu slijedećem zaspah i ja uz tebe
na tvome ramenu
na tvome šalu.
Zaspah tada zapleten u tvoju kosu.
Neko me blaženstvo uvuče u taj san.
Zaspah u tvome naručju
počeh sanjati tebe…
sanjah kako ti po šalu padaju malešne pahuljice,
sanjah kako mi zaspa pod lampom blijedom…
To sve sanjah.








Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret