subota, 26. svibnja 2018.

Harfovi i orhideje




Opijen tvojim lijepim smijavicama te potražih.
Da te zagrlim.
Da mi na grudima mirišeš.
Od želje samo zastenjah
ali istrpjeh čežnju orhidejo Phalaenopsis...













 Onu ljepoticu moju prpošnu koju ne mogu da prebolim,
tražim.
Onaj cvijet plavi koji mi je niz mahalu mirisao na bagremove,
blješti  njen biser poput rose po teslidži podno Horosana…











"Vidjeste li onu koju oči ne mogu da zaborave,
Ljubav moju nježnu..."
Upitah stare vezire
 i mlade  abadžije...
upitah lokvarice i cigane čergare...
"Vidjeste li po prašnjavim drumovima ljubav moju?"
"Onu koja je tiho uzdisala…"











Po nebeskim pašnjacima je potražih.
Među Melecima
 i Melečkim lađarima se moja ljubav skriva…
popadaše lebdeći derviši ispred tekije kad im nazvah selam u trku,
zanjihaše se u travi jogunaste bijele niske orošene.












Potražih daljinom moju Princezu duše,
moju Irem Paphiopedilum Cypripedioideae,
moj grijeh i moj hair u pjesmama potražih...
Susretoste li ljudi onu koja voli naranče i čokoladu.












Ah,
Calla Lilies,
ne veni nježan moj mili cvijete
svu noć su za tobom moji pupavci uzdisali...
Bagdadski lopov ti krišom ispod zara ,
kao zora rosu poljupce donosi.














Sve u trenu bješe:
"Cika vika vani",   
"narodi se silni u žurbi povijali",
a on se niz munare licu tvome spušta,
što mu pamet sludi.









Taj besramnik iz njedara izvadi žut mjesec,
da osvijetli gnijezdo gdje ti srce bije...
dugo ga dugo milovao sladom,
ljubio bez daha,
a sa vjetrenjača mali ćuk ga prati.






























Moja je pjesma tek malo od prave pjesme,
moja je tuga tek malo od prave tuge...
moja je duša tek stari znamen a moje oči straža vječna
što zvijezde provodi nebom
za spomen na dane druge neke.


Moja se ljubav ne broji u ljubavi prave,
moja se draga ne broji kao drage druge...
u stihovima nježnim ona oživi svaku večer
i miluje me dugo,
dugo,
dok snovi ne prevare vjeđe grešne.








     

Ne hodaj draga podno moga stabla,
i ne dolazi mi kad ja pijem vodu...
moglo bi srce prsnuti od jada
i moje oči bi zaplakati mogle.












Ne dolazi mi za mjeseca puna,
mogla bi pamet presvisnuti od tuge...
nemoj mi pjevati o sutonu pjesme
već me pozovi  u kišnome jutru
da uplićem duge u tvoje kose,
cvijete...










„Ali molim pokorno da se ne spominje u pjesmi mojoj niti jedno godišnje doba,
naročito ne jesen."
"A ako se i spomene jesen-zima sigurno da se ne spomene."
 "Ako se i spomene zima,
da se ne spomenu snjegovi",
"A ako se malo i spomenu-da ne budu veliki.
Veliki snjegovi mi mame suzu,
a male lakše odbolujem."























Zašto mene usud taj isti ne znađe,
da malo vidim a imam još manje...
na mjesečini bih uzaludno oči
tragale nebom ne bi li te srele.









A tuge u njima nikad ne bi bilo,
niti pitanja:
"Zašto te izgubih,
 i mrziš li me draga?"
Duša za suze ne bi moja znala,
kada nebo plane
i vlašići krenu,
i kada bubanj nebeski udarati počne,
uklete oči bi slavile ljepotu.













Stavi mi ruke na lice
s jedne i druge strane,
 usne na čelo...
stavi mi oči pred same zjenice
neka se pogledaju sučelice…
Nasloni njedra na moja:
"Šapući mi nježno nježno,
stisni me jako jako,
grli me dugo dugo,
ne ispuštaj me nikad,
 nikad…"









Svaki božji dan hodam po pazaru,
zlatno pero nabaviti kanim...
Zlatnim perom ću sasvim tajno napisati zlatnu pjesmu...
a u toj zlatnoj pjesmi neka se ne spominje riječ ljubav…
a ako se malo i spomene da ne piše baš tako,
da stoje umjesto ljubavi tvoje smijavice…
 i neka zapišu pokorno molim da mi tuga više napusti napaćenu dušu…












Svi plaču radi velike vode,
a ja hodam i mislim na tvoje trepavice...
 dok ljudi u moru života plivaju,
ja sve mislim kakve ono bijahu.












Ovo ljubavi što je u meni ne mogu dijeliti s drugima,
u grijehu sam ti moja Cosmos Bipinnatus...












Ah,
divna moja Orhideja Geyserland.
Što je sunčan ovaj dan,
 i plav.
Oko ne sluti kolika je to tama i pustošina pritisnula svud oko nas.
Bezbožnici raznose naprave za uništavanje lijepoga...
ah,
uzdrhtala jutros moja duša za tvojom Orhideja Geyserland.
Nježnost mi ostade kud je tvoja ruka milovala.
 Ja je stežem i ušuškavam dublje
(tu nježnost).






Čemu lijepe riječi,
čemu poezija,
čemu i tugovanje...
Pisati i čitati zašto kad je u tvojim očima već sve naslikano.
Sretnik sam i sretan sam što povirih u njih,
što vidjeh u njima toplinu koja barem jedan tren bješe samo moja.
A taj tren,
on je moja vječnost.









Ne usudim se ni sanjati o tvome zagrljaju,
niti kakav bi on bio...
Oči mi isprepadane,
duša sama....
Ne usudim se ni pomisliti obgrliti tvoju toplinu,
usne zarezalo vrijeme a licem zavladalo beznađe
orhidejo Cosmos Bipinnatus...









Braći mojoj koja ti zadadoše bol ne oprostih nikada,
odoh i ja daljinom zauvijek od njih kao i ti...
Put onaj kojim si otišla u sigurnost blagosiljam,
hvalim...
Zemlju onu koja te učinila sretnom ljubim više od svih zemalja drugih,
grad po kome hodaš i široku rijeku sanjam,
sve one koje ti ljubiš,
 ljubim i ja Irem Paphiopedilum Cypripedioideae.









Koji put mi bude žao drugih ljudi,
sve ću im dati,
ama baš sve...
samo neka ne pokucaju na moje srce,
 jedno je mjesto u njemu,
 samo je jedno biće u njemu...
neka mi oproste svi za sve.













Ponekad se zagledam u tvoje latice,
pa mi se pričini da te ne prepoznajem orhidejo Geyserland.
Kad se sjetim tvoje nježnosti shvatim da te prepoznajem,
prepoznajem te po osmijehu,
prepoznajem te po očima,
prepoznajem te po mirisu,
prepoznajem te po dobroti...
po nemoći te prepoznajem,
orhidejo Geyserland.









Toliko sam želio odjahati s tobom daljinom,
na konju ili barem na krilima..
Drugi ljudi spališe moja krila,
odvedoše moga konja,
odvojiše drugi ljudi.













Ti si moja orhideja Masdevallia Anisomorpha.
Mjesto rasta epifit,
 ne nužno,
ali ti si skoro uvijek blizu velike rijeke,
razgranata stabljika...
Ti si moja orhideja Masdevallia Anisomorpha,
za dušu trebaš puno svjetlosti i sreće...
podnosiš češće ljubljenje a manje zalijevanje,
vrstu nastavljaš generativno i vegetativno...
Obnoć te u sreći drži šaputanje,
obdan ljubljenje i grljenje.










Ne sjećaj me se po kiši,
kišno sjećanje nanosi suze.
Prisjeti me se kad plane nebo široko,
i visoko....
Prisjeti se mene kad zvijezde tiho zapjevaju a nebeski bubanj počne tući ravnicama.
Sjeti se mene što te ostadoh željan na ovome...
onome...
 i na svakome drugome svijetu.











Molio sam troglavu neman na koljenima:
"Ne zakloni mi od očiju moju dragu!"
A neman k'o neman,
zaklonila mi od očiju moju dragu...
Sad ona,
ona što u vrtovima moje duše samuje,
sad ona ne vidi moje zvijezde,
ne čita moje priče...
ne sluša ona više moje pjesme,
ne ljubi više mene moja draga.









Ne utapaj me u prosječnost ljudsku,
za mene više kazne od prosječnosti nema.
Ja sam ispod…
daleko,
daleko ispod svega sam što vrijedi.
Mali sam mrav na tvojoj tunici,
 nedostojan.
Ne odlaži me u travu,
u cvijeće.
Ponesi mene kad pođeš
u tvome džepiću od bluze…












Ljepša je moja no što Vi ste draga
ljepša joj kosa
ljepše usne što me zovu,
njena su njedra...
ah njena su bedra bjelja od snjegova što mi tugu liju,
i zameću pute.

























Ljepše su oči no zvijezde daleke
njen korak tiši je od leptirova leta...
naša je ljubav,
ah naša je ljubav kratka bila vijeka...
al' još i danas dva duha za ruke se vode
kad se lampe pale niz kaldrmu pustu...
ljepša je moja no što Vi ste draga.
























Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret