subota, 26. svibnja 2018.

Gorska straža


 Čim sklopim oči

Hodao sam danas velikim gradom i tražio tebe
iako znadem da si na drugome mjestu,
pomalo sam gajio nadu da ćeš odnekuda pred mene stati
i zagledati se u moje oči,
a ja u tvoje
i da će tada biti to,
taj naš susret,
mislim...







Ljudi su prolazili,
puno ljudi,
išli su dobri ljudi za svojim poslovima,
ja sam te još malo tražio po manjim uličicama,
možda sam te preskočio u onoj gužvi pa te izgubih
nježna moja ljubavi...








Gubitnik ja,
izgubljenoga posla i nade,
vratio sam se iz malih uličica u veliku.
Možda sam te u velikoj ulici preskočio pomislim,
pa sam te tražio i po njoj...









Ljudi su hodali i nitko od njih ne ču za tebe,
nitko od njih ne osjeti moju zabrinutost,
niti je itko od njih vidio kolika se moja teška suza uplakala
u dubini oka
 i grudi,
 što te nisam pronašao,
i što ne znam kuda ću te više tražiti...








Otišao sam onda na stare plaže i tamo te dugo zvao
neometan od  ljudskih stvorenja  i potpomognut vjetrom koji je s mora puhao,
zatirao mi zov
i sušio mi suze.
 Sve je bilo na valovima zapisano,
 i to da te nema tu
i to da me ne možeš čuti,
doći,
da ja pronaći tebe ne mogu mila moja...








 Još te tražim
Iako znadem da si na drugome mjestu,
sve mislim,
možda te preskočih u onoj žurbi.
Još gledam stare jedrenjake kako plove po Kvarneru,
Iako znadem da svoj vjetar čekaju duboko,
sve mislim:
 tu su...
čim otvorim oči,
i čim sklopim oči u svaki san.










Obsesija


dobro ti jutro cvijete moj nježni
dobro mi došla
na svijet plavi
dobro te zrake nebeske ljube
dobro te miluju oči u travi
a ti se
mrštiš
a kako i nećeš
tvoja su malešna stopala
smočile
prve lokvice snježne...










dobra ti zora
dani i noći
dobra ti ljubav anđele bijeli
ne plači odmah
ja gledam samo
opčinjen ljepotom tvojom na javi...












ogradom malešnom ću ograditi goru
da te sakrijem od cvjećarice
ona bi da te u kosi odnese
to ići neće
ili da te u bokal potopi strašni
ne može
ne
ne dam ja moje
najljepše cvijeće...










dobro ti jutro
ljubavi moja
ma ne plaši se
samo te malo u travi gledam
dobro ti stoje latice
cvijete
moja si tajna nikom te ne dam...












dobra bi ljubav moja bila
ah
ništa
ma to je samo misao grešna
ne plači ispod bijelog šešira
ne skrivaj od mene krunicu malu
kad mjesec na goru dovede zvijezde
moje će srce da te sanja
nasmiješi mi se
podigni glavu...










Gorska straža

Što li jutros rade divlji ljiljani zasađeni njegovom rukom,
u dolinici čarobnoj,
 tamo iza palih jela.
Brane li goru od uroka njihove nježne latice vatrene boje.
Jutarnji zrak opio je divne krune,
pore se raširile na njima,
pa piju jutarnju vlagu iz zraka.
Na listovima se sakupile kapljice rose.
Blješte na prvim zrakama kao biseri na princezinom čelu.
Stabla im se njišu na hladnom povjetarcu,
kao sretno udomljene nevjeste...










...Devet ljiljana ostavljenih u dolini čekaju ga željno od jutra do mraka.
Gledaju na smjenu dolinom,
ima li  tihog koraka.
Kada će njegovo lice zakloniti dio neba.
Kada će usne početi uobičajenu ceremoniju pozdravljanja i hvale.
Koju će pjesmu napisati,
čitati je,
 i popravljati.
Koga će od njih devet poslušati za ispravak nekog malog slova ili zareza,
i kako će teći vječna borba oko malih slova,
pa ko stvori velika slova,
 i zašto,
zašto velika kad su svi ljiljani mali.










 Kad padne noć,
a njega još nema,
zatvore ljiljani nježne latice u malešni turban,
naslone se jedan na drugoga i počnu sanjati njegov dolazak na goru.
Još miriše davno proljeće kad je on donio divlje lukovice,
korijene djedova i pradjedova,
da ih ne  izrovaju i pojedu divlje svinje ili brbljivi jazavci.










Zasadio ih je tu da drže božanstvenu stražu,
danima kad sunce grije,
 i noćima kad pjeva zvjezdano nebo,
vjerno se smjenjuju gorski vitezovi.
Tako sanjaju njegovi ljiljani,
zasađeni nježnom rukom,
u dolini najljepšoj na svijetu,
 iza davno palih jela








Njegovi ljiljani osamljeni čekaju
najljepši dan.
Čekaju tebe kad ćeš doći,
da im šapućeš nešto lijepo,
draga.





Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret