subota, 26. svibnja 2018.

Dženetska

Govor ptica – obraćanje crvendaću

Sludiše me tvoje oker grudi,
ah, moj crvendaću divni.

Ja boga svoga zaboravih,
i ponos svoj pogazih,

u sunce zlatokoso gledah…
za tobom tugujući, oslijepih.

Sad zaboravljen od ljudi hodim samotnim lugom;
i njišem te… i pjesmu ti pjevam divnu.

Ljubio bih te – ali se ne usudim.
Milovao bih te – ali sam zaboravio.

Tvoje oker grudi život mi znače
i s poštovanjem danas prinosim moj beznačajni život…

za žrtvu bogu istine
i za žrtvu bogu ljubavi.







Dolazak

Put okružuje topla svjetlost,
kao da ona njime hodi.
Nebo se plavi, raduje me, raduje me...

Ptice u krošnjama mi njeno ime slave, pjevom nježnim tješe
moju dušu.







#Nemoj Zelengoro

      Nemoj goro uzdisati,
ne zadrhti u treptaju munje plave,
ne plaši se noćne tmine, niti magle što se spušta
niz Prokike.
Neće noćas vihor strašni razmahane polomiti javorove,
nit brijestove plemenite,
neće rijeka nabujala ponijeti
niz planinu uplakane jele male.

Nemoj, goro, suze liti u sutonu,
ja te ljubim dok grom bije po Preluću,
moje usne za te mole
pa ti pjevam uspavanke,
pa te njišem na grudima
da mi sanjaš plave danke.

U oku ću noćas skriti zalutale golubove,
u njedra ću potrpati šume tvoje i livade,
ljepotice izvezene
šafranima i bosiljem,
božurima
i ljiljanom…
i suzama djevojačkim.

Dok spavaju pod jelama srne tvoje
a tetrijebi u krošnjama vabe ženke,
jelen riče, vuk zavija niz osoje,
ja te njišem,
spavaj goro,
spavaj,
spavaj milo moje.







Potraga

      Mlad mjesec pao u polje,
zvijezde tiho nestale,
dugo su zurle svirale i tukli teški bubnjevi.
Srce je noćas suzilo,
opet se tebe zaželjelo.

Moje te oči tražile više nego njegove,
srce te opet iskalo
više nego njegovo,
a duša tiho jecala;
tiše nego,
njegova.






Šamija

      Učini mi se od mladoga mjeseca tvoja lijepa šamija,
izvezena zlatnim nitima – protkana suzom…
tvoje oči kao da mi znake daju
kad zvijezde zgasnuše daleke,
učini mi se od mladoga mjeseca tvoja malešna šamija,
draga,
draga.

Učini mi se, zoveš me na cvjetnim livadama,
mašeš zlatnom šamijom,
povijaš se na vjetru…
Širiš ruke,
pokazuješ na Orlovu stijenu,
zoveš me u naše utočište.
Učini mi se od mladoga mjeseca tvoja malešna šamija,
draga,
draga.








Opijeni derviš

      Ne reci ništa,
ne pogledaj u mene
i ne uzdiši večeras dok se sunce mrači,
pod skutima ti vedro srce bije
a topla ti duša slavuje razbudi.

A topla ti duša slavuje razbudi,
pa misle:
„Gle, izašlo je sunce iznad Bosne!“,
pa pjevaju nježno na granama ptići,
pa lete u krugu da ti pamet slude,
u gluho doba noći.

A u očima ti iskre zasijale,
u rukama ti pjesme okićene,
na usnama ti medeni harfovi.

Na usnama ti medeni harfovi
a na smijavice pala mjesečina…
Pusti me, sudbino, da tiho preminem,
da svjetlo odnesem umrlim od tuge,
pa se opet vratim.

Ne miriši mi od bagrema ljepše,
prepući  će srce
a svenuti tijelo…
divne li sreće kao moja što je,
na dlanovima ponuđeno biće,
mehlem za dušu tvoje lice bijelo.

Mehlem za dušu tvoje lice bijelo,
trajati ćemo kratko
kao leptiri na cvijetu,
a onda ćemo kao sokoli u letu
svijati samoćom  tužne uspomene.

Dok istječe vrijeme
slavit će ljubav uplakane oči.








Džennetska

      Nešto malo
u pregršti,
goluždravo,
toplo,
nježno;
nešto divno,
tako samo,
umiljato i mirisno,
ušuškano u pregršti,
ja bih noćas darovao samo tebi...

„Nije tvoje da joj daješ!
Nit je slika,
nit prilika.“ -
zborili bi ljudi drugi;
Ja bih, svejedno, u pregršti ispružio
to što nosam godinama;
Pa nek' plaču,
Nek' se bune po sokaku,
sva mahala
nek' poludi…

„Grijeh je!
Grijeh je!“ -
vikali bi na sva zvona,
razjareni,
u behutu;
"Ne nude se stvari nježne ispod srca,
u sred grudi!"

Nešto malo
u pregršti,
goluždravo,
toplo,
nježno;
nešto divno,
tako samo,
umiljato i mirisno,
ušuškano u pregršti,
ja bih noćas darovao samo tebi...








Cvjetići kažu zbogom ostaj i krunice divne zemlji skreću...
(Jesenjin)





Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret