subota, 26. svibnja 2018.

Drugi svjetovi



Ljubavni vez

Kuća mala
tri sa tri
nisu u nju ni ušli…

Nisu jeli niti pili
samo su se gledalii…

Dva i dva je uvijek pet,
kad on drugačije ne umije…

Jedan i jedna su ljubavni vez
kao njena tunika na ljame po obrubu izatkane…










Stari zavjet

Prvo je ona voljela njega
i on je volio nju…
Onda je ona zaboravila njega,
i on je nju…
Onda se on prisjetio nje,
i ona njega…
Onda je opet on zavolio nju,
i ona nije mogla zavoljeti njega.

Ne može dvaput voljeti takva princeza,
pa još isto biće …
ipak bi to bio peh.









Novi zavjet

Ako se opet na nekome drugome svijetu susretnu,
opet ispred neke kućice…
Ako se opet pogledaju u isti tren
poljube se malo,
ponjuše…
Zanjihati će njedra nježna ljepota,
šaputati će medna usta,
pogledati će željne oči…
Ah,
drugi svijete
drugi svijete
dalek li si…

Na pragu kućice ako te pogledaju njene oči,                           
 najbolje dugo žmiri,
ne otvaraj tada svoje oči nikako.

Ne očekuj od nje da te ljubi,
ona ljubiti ne umije,
ona je ipak samo ljubav.

Ako je jako,
jako voliš…
onda neće potrajati
ali će se dogoditi…

Ako je omanje voliš
možda se neće dogoditi
ali će duže potrajati…

Slaži nešto pobogu,
zataji  je kao Petar Isusa…
Ako te drugi put pitaju:
„Govori voliš li je bre!“,
Ti reci : „Ne volim je bre,
jok jok!“
Bolje i slagati nego sve zajebati.

Drugi svijete,
drugi svijete
 dalek li si…









Najnoviji zavjet

Sparan  bješe dan i sav plavi.
Jele na vrelini objesile ruke k zemlji,
a noge im zamrle u dubini.
Ne čuje se niti jedan zvuk.
Zalutali oblačak na horizontu pojavio se ,
potrajao koji tren,
a onda ga podnevna žega i visoki burin okrenuše kao ribu na gradele.
Nestade ga,
rasplinu se,
nestade ga posve,
a ljepši je s njim bio ovaj dan i plavi.
Sve je plavo.








Njihovom raskopanom brlogu tiho je pristupio.
Čitavu jednu strančinu iznad dubodoline razrovali su kao da su slonovi prohujali.
Klade ispreturane,
kamenje izvrnuto…
jedino stabljike gorkog divljeg duhana  netaknute,
zelene stoje kao da zemlja razrovana nije,
gorak im valjda ili je takav običaj u svijetu jazavaca,
tko će ga znati.










Čuli su tihi hod i polako se jedan po jedan izvlače iz brloga grgućući čudnim glasovima. Glave su polegli zemlji da mu iskažu odanost i dobrodošlicu. Gurkaju njuškicama čizme, grickaju…potom se usprave na stražnje noge kao vojnik, gledaju ga ozbiljna lica u oči…Bože ljudi, pa jel' moguće da on tu na kladi sjedi s čoporom jazavaca pod samim vrhom Velike Kapele, u najtajnijoj i najtamnijoj dolini na svijetu… i kakve veze ima ljubav s tim…
Guraju se oko svoje posude za vodu,
one metalne,
 jer su plastičnu jednostavno pojeli ili je zakopali negdje,
morao je donositi drugu od čelika,
a plus toga svaki put je prije odlaska podizati  na debelo račvasto stablo i vezati špagom
da je vjetar ne obori.
Ovo je bezvodan teren i nije se jednom dogodilo da je pronašao u dubokoj šumi uginulu lisicu ili divlju svinju, od žeđi stvor Božiji preminuo, grehota je reći krepao, ipak smo mi svi prijatelji, malo nas je a malo i trajemo, pa što smo onda bolji od njih…nismo.
Dakle doteglio je kao magarac petnaestak kilometara uz planinu kanistar od deset litara vode. Odmah je gladež (ili bolje reći žednež) Božija navalila na posudu s vodom.  Njurgajući i gurajući se halapljivo su pili mljackajući usnama nakon svakih par gutljaja. Sva sreća pa nije odmah sve ulio, pola popiše, pola prosuše, pa tako jetaktizirao stari lisac, nećeš odmah moj jazo, malo daje malo ne daje, tako, na preskoke im je davao..










 Društvo je na kraju popilo svaku kap pa se šeću oko nogu,
 pa mu kruže oko klade,
gurkaju ga  i kušaju čizme kožne da pojedu,
 stani malo bando svjetska nije valjda dotle došlo.
Tako ih gleda svoje iskrene pijatelje,
prijatelje po tome što ih je volio…
a  bogme vole i oni njega garant.
Po dolini se razmiljeli a on na drvo pojilo kači pa sjedne još malo da ih gleda prije polaska.








Došao je nekako iskosa, iza oborenog starog panja, u stvari doplivao je preko panja, a Boga pitaj odakle stiže, zaboravljeni i prekobrojni jazavac stari što mu još davno dade ime Stara Breza. Stara Breza ga je gurkao po čizmama čekajući svoju vodu, a sunce ispod jela žeže, a sokol pišti na visini, džemreta igraju kao da će smak svijeta, svaki list ožednio, objesio se, ne može da vjeruje Stara Breza da ga je zaboravio…ostalo društvo se udaljava gorom, a on još traži, i za nogavice ga vuče. Lagano grguće jazavčevim jezikom, nesretan i žedan, povrijeđen, legao je na zemlju u šušnje i sve četiri digao u zrak kao da je umro Bože me oprosti.
Stani malo,
stani malo prijatelju…
iz ruksaka vadi zadnju zalihu vode pripremljene za put planinom…
 pa skida šerpu,
a mrtvac još mrtav…
primakne posudu njuškici bliže da voda klokoće,
a oči se otvoriše i njegov prijatelj  navali na svoje piće,
do zadnje kapi ispi kalež ljubavi,
obliza njušku protrese brke pa ga počeša njuškom po nozi  kao i društvo prije njega ( ma dobro je još prošao što mu nisu u znak ljubavi popišali stopala kao prošli put), 
pa se izgubi u gustu sadu za svojim čoporom.












Žedan,
a pijan.
Gladan,
 a sit…
koračao je niz šumu žureći svome  utočištu,
povremeno se okrećući da vidim da ga ne prati banda lopovska…
takvi su ti najgori…
takvi te ostave bez novčanika i dokumenata pa si onda doslovno gotov…

Ah još par sati brzoga hoda niz planinu.




Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret