Draga Mama
Blizu
boga sam i budan te noćas sanjam dok vjetar svira kroz jelovo granje
uspavanku za ostavljene, isto tako titraju strune moga srca , bude mi
dušu pa kao da titrajem prizivaju same anđele da dođu noćas iz planine tješiti tvoje siroče, Mama moja.
Ja
te opet trebam da me uspavaš svojom umilnom pjesmom, baš kao što si
uvijek radila kad me obuzme neki bol ili nemir. Prilaziš i miluješ me po
licu, hvališ me i onda kad za hvaljenje nisam, braniš me od očeve šibe i
kažeš da nisam ja kriv, nije on, rekla bi tada zaštitnički, iako si se i
sama plašila očevih postupaka.
Sjećaš li se mama kako mi tada hrabro nagazismo kroz život trpeći i oskudijevajući često u osnovnim potrepštinama, i kako sam Mama
na školskoj priredbi recitirao moju voljenu Marinu Cvetajevu u
okrpljenim hlačama, a već sam se tada zagledao u mlade djevojke, teško
mi bijaše tada pred tolikim narodom izaći na binu, onda mama kad su me
zvali Neslani. A kako ti reče tada Mama,
kad si vidjela koliko volim tu pjesnikinju, da bi je trebali isprositi
meni za nevjestu, pod dojmom moje recitacije, ma otkuda to samo znade
reći tako Mama moja draga, baš ga pretjera.
Nikada
mi ne napravismo kroz život loš čin ili ljudsku prijevaru, uvijek
nasmijani i raspoloženi bijasmo nas dvoje, bez obzira na siromaštvo.
Mila moja, koliko bih sada bio sretan da možeš čitati moje stihove, da mi kažeš valjaju li i ne znam ni sam zašto do sada tebi niti jednu pjesmu ne napisah, ali možda su sve one od tebe došle i za tebe napisane.
Dok
srce titra i moja se duša razbuđuje i suze gorke mi na obraz zazivlje,
uspomena na tebe tako je jasna, kao da si tu uz mene, Mama moja . Sjećaš li se kako reče jedanput da sam mekanog srca, kao duša djevojačka. Ja se Mama ne sramim moje duše djevojačke, niti ti trebaš, jer si Mama
rodila cvijet, cvijet s naše planine. U jeli zelenoj i cvjetnoj livadi
ja tek nađoh svoju pravu ljubav, jer ljubav ljudska kratko traje, ne
voli ona mene Mama,
koliko ja jako volim nju, nije mogla pratiti moj zov, moje velike
potrebe da razmjenjujem ljubavno plavo kamenje neprestano, ne može niko
na ovome svijetu pratiti Mama.
Sjećaš li se Mama
kako sam ti uvijek pomagao motikom raditi u povrću, i njivu krumpira u
našem velikom dolcu okopati i zagrnuti. Rekla si tada da tri dobro jake
nevjeste moraju ostaviti cijeli dan da okopaju naš veliki dolac, a tvoj
sin za jedan dan sve dovrši, ne mogu tri nevjeste mama napraviti više od
nas dvoje, šipak im.
Nisam ja Mama
volio kao dijete raditi ženske poslove kao što tada podrugljivo rekoše
moji vršnjaci, tebe mi bijaše žao da se mučiš, bolesna i iznemogla, ne
mogu da gledam da sama kopaš u tako velikoj njivi, po jakom suncu, ko
miš mala si mi izgledala na njoj. Zato sam ja tebe uvijek zamjenjivao.
Moja lijepa majka sjedi pod velikom kruškom u hladovini, a ja sam
navalim na krumpir. Igra i druge stvari neka pričekaju, ali ti Mama ne. A ne da ti vrag Mama
mira pa stalno ustaješ ispod kruške, vidi te sad, hoćeš i ti da kopaš,
pa navalila brate na silu u krumpir, nemoj se ljutiti Mama
što sam vikao na tebe, morao sam, onako brz i pregrijan, pa zašto ne
slušaš mama. Ko da si se tada plašila od mene, ma jesi luda Mama,
pa kako bih ja digao ruku na svoju svetinju, nego onako brate, navalila
u njivu pa baš na silu, ne može to mama tako, moram da se ljutim na
tebe, ali nikada tvoj sin nije udario niti jedno ljudsko biće, pa ni
životinju, biljku Mama i cvijet ne otkidam rosni iz zagrljaja njegove majke livade, jele zelene danas milujem i ljubim Mama moja, one mi mirišu na rane djevojke, ne udaram ja Mama nikada.
Oprosti mi Mama
što s vama nisam mogao biti u ratu, pa vi svi odoste prerano pod zemlju
bez mene, zagasi se tvoja loza skoro potpuno. Svaki rat koji je stigao
bio je grobište naše familije. Nisam ja mogao Mama naše susjede i prijatelje ganjati po šumi i prepadati njihovu djecu, orati njihove njive, i nanositi im bol. Ja ih tada Mama voljeh svih, i danas ih volim, oni su isto što i mi, mi smo Mama jedan svijet, jedan smo cvijet mama, jedna krijesnica smo što brzo bljesne, a još brže zgasne. Mi pjesnici Mama ne ubijamo ljude, mi im pjevamo, zato se tako valjda i zovemo, ali kad nas bolje pogledaš, više ti Mama mi plačemo nego što pjevamo, a taj naš plač, Mama,
mi zovemo pjesma, a takvu pjesmu u nama bude drugi ljudi, većinom suznu
pjesmu. Kad se sjetim tebe, brata i moje voljene Ajkune i svih ljudi na
svijetu što umriješe nevini bespotrebno, ja plačem i moja duša u meni, i
danas ja mama moje pjesme važem prema prosutim suzama, stalno mi kaplju
na stihove mila moja mamice, pa je tako i sad jer sam te uvijek volio i
noćas te volim jako, iako te nema više na ovome svijetu.
Nema komentara:
Objavi komentar