subota, 26. svibnja 2018.

Derviške poeme

Božanstvo i mačkica

Ako ti se nešto
tako nježno,
tako umiljato razlijeva po grudima…
Možda je žena,
a možda je Božanstvo…










Ako ste se čas prije ljubili skriveni iza zidića,
pa ti se posle toga nešto tako nježno,
nešto tako umiljato razlijeva po grudima…
možda je žena,
a možda Božanstvo…










Ako je na sebi imala zelenu tuniku izvezenu po šavovima,
sve na majušne ljame,
i miris ako je imala na sebi što ga dan danas ne možeš zaboraviti,
u snu niti na javi…
onda je možda žena,
a možda Božanstvo.












 Ako ti je iza zidića stalno pokazivala u dlanove,
pa onda u nebo,
sigurno je Božanstvo…
Ako ti je pokazivala mačkicu,
onda je žena.












Derviš


Bio jednom jedan derviš koji nije znao plesati i lebdjeti kao ostali derviši što su…
Sjedio je po čitav dan na surim hridima i govorio:
„ Ama plašim se da ptice iznenada ne zapjevaju,
past ću,
razbiti se o puste hridi!“












„ Plašim se da nebo ne zapjeva,
 plašim se da rijeka…
livada da ne zapjeva u mirisu divnom.“
„Razbiti ću se o puste hridi,
Božji me ne prati glas…“








Sad lebdi…
Ču jednoga dana kako netko iznad njega progovori.
Pogleda derviš u nebo i vidi svoju dušu kako usamljena levitira…
maše mu,
zove ga u visine…
A na malešnom potoku među vrbama tiho je pjevala njegova draga,
Božanskim glasom.










Derviš se tada zavrtio,
jako,
jako.
Derviška halja planula je od strasti plavičastim plamenom…
podigao je u vrtnji ruke k nebu.
Tijelo se za dušom uzdizalo na visine...











Za tijelom podigao je opijeni derviš puste hridi,
za hridima mirisnu livadu,
za livadom potok i vrbe,
za potokom podigao je k nebu raspjevanu ljubav…
koraka tihog,
usana mednih,
očiju nježnih,
tanana struka…





























Kapi zaborava i plave marane





 Ako sjediš ispred kućice koja ima par  stepenica
i ona s tobom ako sjedi ispred kućice na tih par  stepenica...
pazi,
tada jure svemirske čestice…










Dobro je onda derviškom plavom maramom vezati oči,
da ti u onom behutu u oči sihri ne ubaci…
Drugom plavom maramom dobro je vezati i njene oči,
ako ti se da uhvatiti…










Ako su te prije vezanja marame ipak pogledale njene oči,
dobro je u oči ukapati kapi zaborava
da ne veneš…









 Ako nemaš kapi od zaborava,
onda ćeš venuti.







Ej dovale

Čardak stari pored rijeke
zrikavci su pirovali
šaputalo zlatno klasje
njihao ga vjetrić mali.
U smiraju čudni svati
Sjevernjača mjesec vodi
preko neba,
a u vodi
žutooke zadrijemale…
Zagrli me nježni cvijete,
Isprosi me,
Poljubi me dok ne svane,
ej dovale.







Visinama bubanj tuče
vrtio se derviš ludi
ne može se naslušati
alas s rijeke
što provozi lađe male
za nebeskom vojskom ode.
Ona sluša,
srce žudi
oči plamte i rubini
naušnice njene male
ševak daju mjesečini
u travici zablistali…
Zagrli me nježni cvijete
poljubi me dok ne svane,
ej dovale…







Ja joj rekoh:
„ Selam cvijete!“
Ona meni:
ej dovale…
Ja joj ljubim usne medne
ona roni suze male…
Ja joj mašem ispod vrbe
da ne budim čaplje sretne
ona nebu diže ruke
ilahije i kaside  šaputala,
pozdravljala nebom svate…
Selam,
selam usne male
zagrli me nježni cvijete
poljubi me dok ne zvane,
ej dovale.






Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret