subota, 26. svibnja 2018.

Da mi je barem jednom


Mravlji svjetovi

Gdje si bila kad sam pitao za tebe?
Molio se Bogu da vidim sjaj tvoga oka
i dodir tvojih njedara primim kao nasušnu naforu.
Kud se izgubi tada? Da nas spasiš...

Gdje si bila kad sam bio,
zašto si mi došla kad me nije…
Nije dovoljna ljepota ljubavi,
dovoljno je sve drugo.

Ostale su samo suze moja zlatokoso
i mravlji svjetovi da nas tješe.







Padaj kišo…

Padaj kišo po ravnicama,
ali  radosti mi pomutiti ne umiješ.
Proširenih zjenica sreća će se bez prestanka privijati duši,
ispod širokih streha, po samotnim ravnicama Balkana.

Puši hladni vjetre,
toplo je u njedrima ispod njene zaigrane anterije.
Dignite glavu radoznali prolaznici,
neprežaljeno ukrasti ne umijete.

Plačite oči,
nevidljivo vidjeti ne možete.
Čekajući zavoljeh drumove,
propjevah gacajući po lokvicama Balkana.











Kaži mi Zlatokoso, koliko ljubavi teče niz tvoju česmu;
kaži mi žednome...

i ja bih pod tvoju kapuljaču htio,
mirisati kosu
i moje pjesme bi tebi htjele
i sve bi moje uz tebe konačilo.

Ako hoćeš da te njišem,
samo uzdigni obrvama divnim…

ako hoćeš da ti pjevam,
pjevat ću ti,
milovati zlatne kose umijem
i tiho zaplakati…

koliko samo dana prođe,
a tebe mi ne bijaše.

Žedan sam te Zlatokoso,
pjesmo nježna.











Haljina od damasta

Razbacaj mi karte svoje
tamnoputa sele mila…
da vidimo što mi zbore na haljini od damasta.

Jel' mi život prohujao? Čeka li me tamna ptica?
Povedi me  daljinama, maramom mi sveži oči
da ne vidim prije zore, kad se vraća nevjernica.

Kad mi na um padne ona, raspali mi vatru sele
neka gori dok bol mine…
Zanjiši me!
Zapjevaj mi pjesmu staru;
lijepo li je,
lijepo li je…
na haljini od damasta umrijeti od miline.











Put u Harlem

Povedi me u Harlem,
kad  se danak javi.
Zanjihati ćemo Harlemskebunare.
Ah,
izgubismo svu noć  zoru čekajući,
strepim da me ne zaboraviš u velikoj preši
i da odeš sama,
u Harlemu se tako divno ljubi...








Da mi je barem jednom…

Da mi je barem jednom
naprama tebe sjesti
i slušati te
kako pametno zboriš,

kad podigneš obrve
meni se u grudima srce smiluje,
glasa ne mogu ispuštati vani
niti pljuvačku progutati unutra,

jabučica mi u grlu zatitra
kao da će je popola presjeći
dimiskije plamene rez,

navali mi se čežnja na tijelo
plane starinsko ognjište u njedrima
pa ispružim ruke da se uhvatim za tvoje smijavice
a na očima mi zaigra plava omaglica,

pa sve mislim; nije to ovaj svijet,
ovo je onaj drugi svijet...
pa se drugim svjetovima divim, 
slaveći tvoju ljubav.


Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret