subota, 26. svibnja 2018.

Bosonogi svatovi


Sretan ti dan Ljepotica,, ili Umjesto harfova 

za ljubav
cijele bih božje noći njegovao
raspjevane bajke
i slao ti ih rijekom
umjesto harfova
nudio bih samo
mirisna  proljeća osmjehu
dalekom












da usniš bar jednom
na dlanovima mojim
niz lice dugo bi se
kotrljala  sreća
zvjezdice bi sjale na uvojcima
nježnim
a korpe od pruća
opletene za te
krišom bih donosio pod prozore
tvoje





pa nek’ duša sanja
u raju
od cvijeća
pa nek’česma ljubav pretače
usnama
pa nek’ ljudi rano trče
po vrtovima svojim
skandal
noćas skandal
nestalo je cvijeća
jer svi bi šafrani procvjetali samo
pod prozorima tvojim








Bosonogi svatovi


Mjesec, Vile i Vilenjaci, stari mudraci dugačkih bijelih kosa, dugačkih brada,dogovarali su našu svadbu na gori. Naša dobra Zlatokosa Djevojka, stalno je iz lijepog plavog lončića, prelijevala ljubav i nježnost u onaj crveni, a zatim opet, iz crvenog u plavi. Ona nas je voljela, vladarica ljudske duše i dobrote, iz naše domovine, a još su je zvali i Nježna Ljubav.










Druga vila je na najvećoj mjesečini jahala metlu od brezovog pruća. Stalno je nešto protestirala; nevjesta ne smije vidjeti mladoženju prije nego stignu svatovi,nevjesta se ne smije motati oko začaranog Javora Starog, bosonoga i ubrljana medom, i još puno zahtjeva. "Na svoje oči sam vidjela kad je on rekao da je voli, ah, to ne može tako, to je skandalozna izjava, tko sije ljubav, taj žanje tugu", govorila je zla vila, imenom Nestertina, zla vila, koja je imala velike oči.








s gore pijani mjesec pjesmu nježnu lije
pa pretače snove u nježne stihove
 osedlao konje ate alataste
repove im spliće a grive raspliće
 potkove im zvone niz puste drumove
gdje pjevaju vile pjesme iz davnina
one mojoj dragoj šaren ćilim slažu
a ruho preslažu u baule stare
 u baule stare za zvjezdane svate
u snove joj toče mjesečeve čari
 opčinjena draga raskopčala dveri
kao da se premišlja medom ubrljana
u zvjezdanoj noći bil' uz mene legla
ma samo malo
malo prije svatova
pod Javorom Starim









Mjesec pijani prekorio moju dragu,
zašto je morala prileći malo prije nego stigoše svatovi,
ispod Javora Starog ,
zar nije mogla to malo pričekati,
bosonoga i ubrljana medom,
a draga mu govori da ona nikad prije nije bila brljava,
pa je morala probati,
što se može.
Ljut radi toga čina, a još ga i zla vila savjetovaše da to uradi,
mjesec sve djevojke potjera sa svadbe u selo,
bosonoge, hodale su po cvijeću preko livada cvjetnih.











s gore mjesec pijan moju dragu tješi
pa pretače snove u nježne stihove
 i kao da uzdiše dok fenjere spušta
niz konop nebeski da osvijetli pute
 djevojkama nježnim što livadom hode
svome selu s pjesmom dive bosonoge











A mjesec, od svih bosonogih djevojaka,
izabrao baš nju,
 baš izabranicu moga srca,
bosonogu i ubrljanu medom.
Posipao je prahom, sipao je na  njenu nježnost malešnu, zlatan prah
opijeni mjesec,
Na nebeskim balkonima izmiješao tri ljubavna napitka,
plavi napitak, da ga više voli;
crveni napitak, da ga ljepše ljubi;
žuti napitak, da ga ne zaboravlja;
(a ako ga i zaboravi, da ga zaboravi malo, ne puno)
Daje joj da proba jedan gutljaj.
Pjevajući joj nježno, oprašta joj sve grijehe tu noć učinjene pod Javorom Starim.
Pjeva joj opijeni mjesec, a zla ga vila još više ohrabruje, tvoja je, tvoja, govori ona njemu, ne ispuštaj je sad kad je tvoja.









 tebe ću čekati
u sjenci behara
jorgovan će cvjetni
baščom mirisati
a nad nama mir
a po licu tvom
nebeski ću nektar posipati
(ali kuda je on sve imao namjeru posipati nebeski nektar, tko zna? Sve to ga je napućivala zla vila)










Đerdan ću načiniti od nebeskih zvijezda što ih za moju voljenu donesoh nanizane  na slamku, pa mojoj ljubavi objesiti oko vrata.
Sam ćeš hoditi vjekovima nebom,
i moliti da ti barem jednu zvjezdicu malešnu u san pustim,
ali ni jedna zvjezdica ne želi otići tebi iz njedara moje drage.
Kad ožedniš, nećeš dobiti vode.
U sve ću izvore bukete cvijeća sa cvjetnih livada potopiti,
a ti ćeš misliti;
nije to izvor, to je cvijeće.
Žeđu ću te moriti, kad si se drznuo zavoditi moju ljubav,
Brini se mjeseče, mjeseče pijani, i plači dugo.









Tek kad je mjesec pijani,
velikim zlatnim pečatom potvrdio izjavu potpisanu od starih mudraca,
u njihovoj prisutnosti, da se neće motati oko njenog dvora u samotnim noćima,
oprostio sam mu ljubav.
Istoga trena sve su zvjezdice malešne iz njedara moje ljubavi krenule u vis,
na putovanje, na nebo, vraćale se kući.
U velikoj igri svjetla malešnih zvijezdica,
sve su se ptice za igru sakrile u travu zelenu, provirivale su ispod cvjetića i tiho žvrgoljile.
Ljudi kažu da nikad nisu čuli u svome vijeku,
da cvrčci tako jako cvrče.
Bosonogi svatovi su se opet razigrali na cvjetnoj livadi.
Moja draga opet je pogledala povaljanu travu,
ah,
ubrljana medom,
opijena mjesecom,
ispružila je opet ruke za vječnu ljubav pod Javorom Starim.




Ojdorov silazak s neba

kaži suzo devera ti tvoga
šalje li te duša iz njedara
te uzdišeš niz bijelo lice
il te šalju dva samotna oka
te dva traga jezde usporedo










il niz lice kišni oblak valja
te se čelo smrknulo ko gora
il je rijeka ćuprije odnijela
te se ne znaš suzo ustaviti
il se kiša nebeska izlila
te ne gledaš kud ćeš pokapati
pa mi skvasi ruke i rukave
pa mi skvasi moje pjesme tužne








a sa lica suza progovara
ne šalje me duša iz njedara
nit me šalju dva samotna oka
nit niz lice kišni oblak valja
nit je rijeka ćuprije odnijela
nit se kiša nebeska izlila
već se sjetih zelene livade







na livadi voda izvirala
kraj izvora čobanica spava
u izvor se gora zagledala
a veliko nebo zapjevalo
a po nebu zaigralo sunce
zaljubi  se sunce u čobanče
pa se sunce u izvor potopi








ne da sunce u izvor gledati
a kamoli stado napojiti
ti povika iz grla bijela








stani goro
stani nebo plavo
stani malo livado zelena
da uhvatim u izvoru sunce
da ga lomim na dvije polovine
da okitim njene pletenice
da napojim svoje bijelo stado








pokloniku usmene predaje epskih priča
mome milom pok.ocu posvećeno




Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret