subota, 26. svibnja 2018.

U planini




Smijavice

Kad vidim sunce,
sjetim se tvoje kose,  cvijete.
Kad vidim bijeli danak da sviće,
sjetim se tvoga gospodskog lica…

i dugo, dugo je duša 
u mrkloj noći uzdisala.
Naspram osmijeha  divnog.
I naspram divnih smijavica.














The disappearance of love

Ja ne znam što se to u meni u taj kišni slomilo,
u tmuran,
i sivi što bješe dan...
je li se biserje po putu,
ili se ponos sa lica posve hladnoga prosuo mog…

Ja ne znam kako pronaći snagu u danu,
danu u kome poljubaca tvojih nije...
dodira tvoga,
osmijeha,
i milovanja kad mi tvoga nikada,
nikad odviše ne bješe draga, i neće

I da mi na obraz ruku staviš
i kažeš:
„Stani svijete!“
„Zaustavi se,
ne okreći kolo udesno…“- da mu mila i lijepa kažeš ti
U lijevo ga okreni;
reci mu moja draga,
reci mu ponosna moja:
„ Oj, ha!“

Na lijevoj strani kola me poljupci slade medni,
a na desnoj pustoš i nestajanje čeka;
i strah,
i sram…
a nema više nas.


x













             



Zlatokosa

Pogledaj me
najdraža moja zlatokoso,
sinoć ti obećah dobrotu
i mir…
i da više neću tugovati za tobom
i stihove pisati
u rimama dugim.

Noćas me zvjezdano nebo
sebi mami
i mira mi ne da
i srce mi bludi…
i sanjam kako ću se
uzdići visoko
i stihove pisati
u svjetovima drugim.
x
                        
                                                










U planini

Dok je sunce polagano tonulo zapadu, dok su ptice u jatima žurile niz goru u svoja topla gnijezda, dok je iskonsko biće u dubokoj Dulibi izvodilo ceremoniju mističnog glasanja  nadolazećoj noći…dok je sve to bilo, on se oslonjen o stablo stare jele odmarao od napornog hoda i cijedio očiglednu bol u njedrima...

„Možda je i bolje što ga ota žena ne voli“, računao je na prste… “Tko znade što bi bilo da ga zavoli tako jako?“ Možda bi se velike sile umiješale u veliku toplinu, možda bi ga od sreće čelo iznevjerilo, prepukla bi velika brazgotina mudrosti i bola, kazalo bi čelo svojom linijom  života da je on sretan, otkrilo njegovu tajnu tajnovitu…

Ovako oslonjen o jelu, hladio se, sve  oslanjajući čelo o staro stablo. Nakon što bi se previše ohladio, uhvatila bi ga drhtavica. Uzimao je tada jelu objema rukama oko struka, zanjihao je. Izmučeno tijelo planulo bi tada novim životom. Sve misleći da to možda i nije drvo u gori, šaputao je u koru punu dubokih bora njeno ime. Ah, Šah Nebat...

x




Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret