subota, 26. svibnja 2018.

Bistre oči i komadić neba



U osvit ranoga proljeća milovao sam toplu stazu kojom je ona koračala.
Mišljah sunce je prošlo putom;
mišljah od njenih očiju, nebo je…

i danas se još kriomice izuvam na osami pa bludim...
i pipkam kao irvas stopalima po putu, osluškujem ima li nje.








      
Ja mišljah: "Evo na nebo stigoh, Džennet zavlada!",
kad se dočepah tvoga lica… aman, aman;

al jutros, 
bol je za tobom, bol me peče
u osvit zaigranih smijavica.









Možda je ovaj život…

Možda je ovaj život ljetno jutro,
što u njemu samo jedan tren mi bijasmo zagrljeni;

možda su svi drugi trenuci bili samo vremena moje nade…
i vremena moje tuge.












Bistre oči i komadić neba



Bistre oči i komadićneba po kome sam ti pisao pjesme
zaklonio je oblak tamni, pa ih više ne vidiš...

Bistre oči što tebe nekada tražiše
klonule su u travu.

Ah,
što je to komadićneba?
Što je to zelena trava i moje oči što su, naspram tvoje ljepote 
i uzdaha tvoga, divni cvijete…cvijete!






Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret