subota, 26. svibnja 2018.

Biće

Grijeh je i pomisliti na njene dodire,
a kamoli na poljupce...
Zlatna ljekovita rebarca su se razigrana bljeskala na suncu
ispod širokih listova paprati u klancu,
ostavljajući im vječne pečate.
Čak i sad u sred zime ova ljepota ne gine...









Grijeh je i pomisliti na njeno milovanje,
i neka ga valah ne bude više.
 Dosta je bilo i toga milovanja
i toga tepanja.
Došlo je vrijeme kamen prigrliti,
ništa ne košta,
ne boli,
ne lomi,
a dobro poklapa…











Sunce se uzdiglo iznad klanca u usku prorezu
osvjetljavajući krivudavi karavanski put visoko nebom,
put kojim  su nju odveli barbari...
Odigralo je svoju igru baš kao što je odigrala i ona,
 a kad ga posve nestade oči kao pasje oboriše niz strme nebeske basamake,
dolje na zlatne papratke,
dolje…












Grijeh je valjda na nju i misliti na ovakvu danu.
Grijeh je upamtiti njene dodire po tijelu,
i samo tijelo je grešno,
i biće...
ostao mu je rosom orošen čemer,
kao zlatni pečati po paprati što su jutros orošeni…













A mahnita mu duša još bi nebeskoga čara.
Sve oblijeće,
i oblijeće pustim klancem,
pa se opet u njedra svija.
U tišinu  i u toplinu se skrivajući od pasjeg života...












Vehni dušo,
vehni!
Grehota je sve ono što si mu ukijametila fitmijo fitmijska,
dabili jedna!
Ti si njemu nju i dovela,
pa onda uteče u kraj...
a njemu ostadoše samo kamene utjehe.
Ostade mu karavanski put,
nebeski basamaci
i zlatna razigrana  papratka…










Nije moje noćas te voljeti,
tako vele…
Nije moje prisjetiti se tebe muminko lijepa…
Zaboraviti je noćas moje,
daljinom otići-to je moje,
napuštati uspomenu,
to je karma...










Ne može otići nigdar i nigdje moje biće,
ono nosi sve na svojim vjeđama,
u svome gnijezdu i dvoru svome,
sve.
I tebe nosi muminko lijepa.












Njedra su treperila,
oči su zapamtile,
ruke su naviknule,
usne su poželjele.















Rijeke su malo,
vjetri su malo,
proljeća su malo,
snjegovi su malo.



















Sve je osim tebe mojoj grešnoj mjerici malo,
sve je osim drhtaja nedostatno,
sve je osim uzdaha slabašno,
sve osim tvoga mirisa muminko lijepa…
prolazno je. 












Kad bi nebo tvoje ime zaustilo,
hoće nebo
ali ne da mu visina.
Kad bi tiho krovovima koračala,
tiho
tiho,
ali ne da ti daljina...












Kad bi noćas topla kiša
Prokapala,
hoće kiša
ali ne da joj vedrina…
Kad bi ljubav mostovima šaputala,
hoće ljubav,
ali joj ne da mjesečina...

















Sanjala te ljubav druga
iz daljina
nosila ti mali cvijetak plave boje...
šaptala ti pjesmu nježnu
ljubila te,
spavala ti na grudima,
voljela te.




















Pjevala ti uspavanku iz davnina,
molila se bogu šume
da te voli...
dozivala tvoje ime
daljinama,
livadama dolinama
srno moja.









Zabrinuto je gledao njeno lepršavo biće.
Odveć nježno,
odveć ranjivo.
A možda njeno biće ima malešnu korpicu...
A ako je i nema,
možda ima izatkanu torbicu...
Ako nema ni torbicu
možda za pojasom drži bočicu plavoga mehlema za njegovu isprepadanu dušu...
u tišini je prebirao.












Ako i nema mehlema,
ima prste.
A ako su joj zavezali ruke?
Ima usne.
Ima oči...
I grudi ima,
i sve...
Barem nešto od toliko svoga dobra ima za njega...
branit će ga i zanjihati kad se pogase sve lampe,
u tišini je prebirao.















Ako Bog dade te doživim još koje proljeće,
mogao bih joj možda jednom napisati najljepšu pjesmu,
„otu što srce grije…“












Ako Bog dade pa njene oči padnu na najljepše stihove,
možda u nekim drugim svjetovima,
možda bi se ona mogla prisjetiti naše ljubavi...
„Naših grijehova,
 i naše nemoći",
ah,
"i zaboravljenih harfova suzom protkanih…“ 









Možda će u jedno sunčano jutro pomirisati nježni cvijet moja ljubav,
priviti gas duši;
„Kad je obuzme njegov miris
možda će se sjetiti divljega ljiljana,
i tiho,
tiho će uzdisati možda
ota žena koja se nikako zaboraviti ne može…“











Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret