subota, 26. svibnja 2018.

Amsterdam



  Na mjesečini

Razmaknite se oblaci,
u daljine otplovite, sunce da vidim i njeno lice divno…
Grani jasna mjesečino
sludi je srebrenim plaštom,
tu ljubav moju.
Daruj je svojom zlatninom
i svakim drugim berićetom...
Tvoje lice mi je ljepše od mjeseca
i jasne mjesečine,
draga.

Bljesnite zvijezde visinom,
pokrenite svoje kolo,
da se ne zaboravljamo…
kolo nebesko što ga moja braća i sestre igraju,
braća i sestre po ljepoti duše,
po dobroti i ne zaboravu svega što nekad bijaše,
i po slutnji onoga što im još treba da dođe.
Od zvijezda divnih ljepša si.
Od tvoje ljepote ljepša je samo tvoja duša, draga.

Kad je jasna mjesečina,
liječim te…
Kad je srce lagano,
kad grijeha nema na pomolu,
ja onda liječim tebe.
Od ljepote nebeske ljepši su samo tvoji vrtovi,
od livade cvjetne ljepše mirišeš cvijete,
cvijete.

U jednoj ti ruci nosim lipov cvijet,
u drugoj vrijesak planinski...
Majčinu dušicu i nešto malo nevena…
Hajdučku i gospinu travu.
Od lipe si nježnija, moja draga,
od vrijeska me bolje liječiš,
od majčine dušice mi ljepše mirišeš.

U džepovima nosim za tebe tri molitvenika.
Na livadama me čekaš cvjetnim,
izliječiti te noćas od zaborava kanim…
Od gorke riječi i teške muke,
od ljubavnog brodoloma i depresije,
i od ljudi…
Od boli što ti život donese te liječim,
a ponajviše od zaborava.

Mila,
mila…
Tvoje je šaputanje molitva moja.
Leži livada na mjesečini, a nebom ciganske vatre gore.
U  bijeli lončić na bubamare potapam  trave.
Tako će do zore stajati moje čini,
a onda ćeš ih sretna ispiti.
Ti si moj lončić na bubamare,
ti si moja livada i molitva duše.

Kao svaki travar,
čitam ti iz molitvenika.
Molitve su od nježne vrste.
Samo ljubavne čini učine tijelo zdravim.
Zato moram,
moram čitati tiho,
tiho,
šapatom…
Ti si moje čini od ljubavne vrste,
ti si moja kapija uzdisaja,
moja si čežnja
i moj imaret.

Dodirni me,
vjera travarska ne brani dodire.
Najluđi travar i melek cvjetni mjesečinu da pogaze...
Poljubi me cvijete,
cvijete.

Nakon obreda čitanja, slijedi obred milovanja.
Nije to divlje milovanje.
Bezgrešno je šaputanje u molbi Bogu koji treba oko lijeka tvoga pomoći.
Milovanje si moje,
milovanje.
Cvijete,
cvijete.

Zaspala si,
i ne znaš da si uz mene na livadi.
Sjeti me se,
sjeti me se,
aman,
melek moj.
Mene nema…

Nakon milovanja dolazi uzdisanje.
Tko umije tiho uzdisati,
izliječen će biti.
Njegova duša raju teži,
džennetu.
Vječan uzdah,
vječno milovanje.
Ne zaborav vlada bićem…
Ja bih za tebe i po džehennemu gazio,
draga.

Nakon uzdisanja slijedi osluškivanje.
Škripi  tiho nebeski stožer visinom,
Gore vatre nebom
a pjevaju zvijezde.
Poslušaj ih.
Hodi mjesec i trag ostavlja našom dolinom,
travom hodi moja ljubav…
Tuče mi srce,
tuče i tvoje,
grijeh je na pomolu.
Ja tvoje čujem.
A ti moje?
Čuješ li ga?
Čuješ li ga?
Pritisni ga dlanom.
Nebo si, ili pjesma nebeska,
zvijezda si među sestricama…
Pritisni mi srce dlanom.

Još žmuriš,
a budna si mila.
Otvaraš oči ali u njima nema mene.
Zar ti imaš slijepe oči?
Otpij tri gutljaja ljekovite vode.
Ne zaboravljaj!
Pozivam te,
opraštam ti ljubav.
Putuj,
putuj ali ne zaboravljaj.












Amsterdam

Putujem tamo
gdje rijeka od iskona more grli,
i luku staru.
Gdje golubovi po trgovima
pod krilom grlicu sluđenu vode.

Tamo bih pošao,
da otmem zaboravu mjeseca zračak
i njene oči.
Na mostovima me čuvarica traži,
a stare vjetrenjače vilinske konjiće mame,
sa tihe vode.


Gdje zlatne zrake krugove čežnje pletu,
putujem tamo.
I ja sam prognanik kao svi ljudi,
od uzdisaja i slobode…
Od sebe ja vam nudim tako malo,
iz zavežljaja.
Ostavljam planine,
putujem tamo,
preko vode.

Mjericu ljudskosti
i mrvu straha ja vam nosim…

Dvije naranče
i jednu ljubav,
dvije zjene…

Zlaćanu jesen,
i toplu zimu
još pamte oči…

Sve dajem drugovi!
Braćo!
Za jedno proljeće u Amsterdamu…









Nema komentara:

Objavi komentar

istaknuti

Hazret