utorak, 28. siječnja 2020.

Govor ptica Hišmaellinih


Govor ptica – obraćanje bulbulu




Bulbule naš,

zapjevaj nam najljepše što znadeš.

Htjeli bi da se poljubimo sa zaboravom,

a sjećanja da sahraniti mognemo;

grešna i prazna,

lažna i hladna;

što nemirna jutra donose našoj duši.



Bulbule divni,

budi ti naša ljubav.

Zapjevaj nam u krošnjama bagremova,

štono smo ih mirisati o proljeću znali.

Poleti nam iznad mahalskih šadrvana,

štono smo ih u njedrima odnjihali.



Pomogni nam da barem malo zaboravimo,

a mi ćemo se samo tebi moliti.

Samo tebi jutrom pjesme pjevati

i samo tvoje ikone obnoć cjelivati.

Bulbule nježni.










Govor ptica – odgovor bulbula




Ja ne mogu vama biti šejh,

ranjiv i tako napušten;

samoći prepušten, vjeran vremenima koja minuše.

Biser rosa, al' je hladna…

tiha bol,

al' je u njedrima gnijezdo savila.



Obnoć me u toploj pregršti njihala moja ljubav,

obdan vjetri ljubav rasplinuli.

Obnoć mi meleci pjesme šapuću,

obdan šejtan dušu moju mori.



Na saboru ptica tražim svoju družicu,

al' je nebo polja pritisnulo.

Iz jesenje omaglice samo gavranovi gaču – one ptice crne…

pjesmu meni kvare – haman divnu.










Govor ptica – obraćanje grlici




Nekad je njegovom dušom vladalo nebo

i anđeoskih bića  glas.

Kazuj grlice prelijepa…!

Ti što mu jedanput  šareno pero donese u kljunu…!

Ti što ga pohodiš noseći mu kap žive vode

 za njegovu isprepadanu dušu

i toplinu davnog ognjišta mu daruješ…!



Uzalud su gugutale druge grlice,

zrnevlje mu nudile

i krilo;

bijeli alim mu uzalud u oči sihri bacao.



U njima je ostala zarobljena davnina!;

i pjesme ljubavne!,

pjesme divne i grlica što mu lijeće iz zjene u zjenu!











Govor ptica – obraćanje Drozdu




Pozdravljam te Drozde,

ptico divne pjesme.

Moj si Turdus philomelos, zelenih si gajeva dika,

a u proljetna jutra ljepši si i od same zore.

 

Tvoja je pjesma nadaleko čuvena,

gladnih i žednih bih te usta slušao,

zaboravio bih s tobom na svaku vrstu bola.

Ah,

kad bi mi se samo na moje livade opet doselio?

 

Kad se samo sjetim kako si mi nekada zrna pšenice iz ruke jeo.

Kako si mi samo sretan bio,

Drozde mili.

Ti si meni šaputao,

a ja sam tebe smjestio u toplo gnijezdo moje duše.



Moje srce pjeva danas samo za tebe,

moje usne mole danas samo za tebe,

a moje oči samo tebe traže,

i ne mogu da prihvate toliki gubitak.

 

Nisam te se nagledao, Drozde lijepi.

Imam za čime i tugovati danas;

što mi iz zlatna kaveza,

odleprša daljinom.

  

Ali to meni sve miljem dušu napaja;

tvoja sloboda,

i moja uspomena na tebe;

i tvoja sreća – raspjevana trunkice nježnosti i ljepote.











Govor ptica – odgovor Drozda




Moje ime je Drozd,

moje biće je gnijezdo nježnosti,

moja duša je željna pjesme, ja sam princeza iz Drozdova Gaja.



Kad bih mogla pjevati – pjevla bih samo tebi;

kad bih mogla letjeti – doletjela bih na tvoje dlanove.



U davno vrijeme sunca i mirisne ljubavi – u to vrijeme…

posvuda bijahu zeleni gajevi

i posvuda se razlijegao pjev drugih ptica.



Jedna ranjena ptica naučila me tada pjevati – ta ptica,

štono bolna bijaše od ljepote silne, u njedrima…

pod krilom sam joj donosila hranu – ptici mojoj;

u kljunu sam joj donosila vodu,

šaputala sam joj riječi utjehe.



Nisam se ni ja nagledala moje ptice,

još mi plamen po njedrima lijeće

možda ćemo opet jednom krilom ispod krila,

milovati se na livadama dalekim…,

nisam je se nagledala.










Govor ptica – odgovor kanarinca



„Jer kad  kroz rešetke pogledam zlatne, niz polje,

kad mi se samo pogledati dadne…,

i kad vidim pramen tame nad našim svjetovima – nad nejakim.

Moje srce bi zaplakalo, ali kod spavača suza nema;

moje biće bi za utjehu zapjevalo – ali kome, nema!“



„Kad zoru iščekujem plavu, zaboravljen od svih

kao sedam svetih spavača u pećini.

Sanjajući naše staze ja se probuditi ne umijem od ljepote silne,

cvijete…!“



„Ah,

kad je samo iščekivati stanem – u kavezu zlatnome mome,

sjetim se tada tvoga lica;

(onda kad ni kaveza imao nisam zlatnoga…)

kad me je sunce pohodilo počesto!

Grijalo me pomnogo!

Tješilo me podobro!

Milovalo  dušu – potoplo!“











Govor ptica – obraćanje crvendaću




Sludiše me tvoje oker grudi,

ah, moj crvendaću divni.



Ja boga svoga zaboravih,

i ponos svoj pogazih,



u sunce zlatokoso gledah…

za tobom tugujući, oslijepih



Sad zaboravljen od ljudi hodim samotnim lugom;

i njišem te… i pjesmu ti pjevam divnu.



Ljubio bih te – ali se ne usudim.

Milovao bih te – ali sam zaboravio.



Tvoje oker grudi život mi znače

i s poštovanjem danas prinosim moj beznačajni put…



za žrtvu bogu istine

i za žrtvu bogu ljubavi.










Govor ptica – obraćanje labudu




Primam te u svoje biće,

da postaneš ja, labude divni.



U Pompejevim vrtovima ti zabludi,

onda kada se najmanje moja Leda nada,



onda kada uzdahne milujući dalije nježne,

ljubav moja.



Onda ona neće znati,

onda kad joj sunca zračak padne na njedra,



Kada ti priviješ perje krilu njenom,

i kad šaputala riječi nježne bude…



neće znati da sam joj pohodio katedrale,

melečke vrtove njegovao;



i bunare njene zabibane – posjetio da sam,

haman kradom.












Govor ptica – obraćanje Simurgu




Ah, Simurg si naš, naš Feniks, naša si vatrena ptica divna.

Sedam ćemo dolina proći, da tebe na gori visokoj obradujemo…

i pogled tvoj divni večeramo

i tvoje toplo  krilo da nas dotakne, aman...

Ti nama za trideset drugih ptica vrijediš,

melek si naš,

dok tumaramo dolinama stalno si nam na pameti

i perje tvoje gizdavo,

i tvoja umilna pjesma.



I pamet tvoja  duboka,

što nas moljaše sirotane da te omanje ljubimo,

a mi ne mogosmo

ili ne umjedosmo tako ljubiti...

Sad samotne doline,  jednu po jednu prolazimo,

tražeći barem jedno tvoje pero,

da te se imamo po čemu sjećati, ptico naša,

melek naš,

naš anđele,

toplino i uspomeno naša.










Govor ptica – obraćanje gavranu




Ne gači po stjenovitim bespućima,

ne gnijezdi suri kamen i ljut...

Ne otimaj iz vučjih čeljusti zalogaja – sve ostavi piru moćni

Dolje dođi u tople nizine gdje se široka razlijeva rijeka,

gdje sočna trešnja u sutonu sladi

gdje pšenica klasa u jednome ljetu puta tri!



Napusti puste klance i medvjeđa konačišta gdje frula svira dođi!

Gdje potočići bistru vodu cijele božje dane nude,

slatko voće rodne grane savija,

topli povjetarac na livadama mami mirisnoga cvijeta,

divan mir.



Ostavi se šuma dubokih, zaboravi uspomene stare, gavrane samotni.

Nije više za tebe čeder planina,

nisu za tebe oči ubave i uspomene stare.

Dolje bi u nas bio – barem paša,

ili ostalim pticama veliki šejh.



Dolje dođi u pitome doline,

dolje gdje vlada ptičji mir.










Govor ptica – odgovor gavrana




Meni je slađe nemati, nego imati.

Draže mi je kad me boli,već kad rane nema.



Meni je slađe tuga,  od smijeha i tlapnje slične,

bolji su mi divlji klanci, nego vaša pitomina.



Ne mamite me u dolinu! Kamen ja grliti znadem

i tepati mu znadem.

Pjesmu mu potiho šaputati i u kamenome svijetu bitisati.

Naučih osluškivati huk davnine.



Samoća je moj svijet,

hladni vjetar moje grijehe prebire kao lijepa Sapfo stihove,

i imam se, bogu hvala,  na što prisjetiti.



Ako sam čemu šejh, onda sam njenoj ljepoti – neprolaznoj

i mome grijehu – neoprostivom.







ponedjeljak, 27. siječnja 2020.

Mahalska




Nebeske livade



Preko neba zvekeću daire,

preko polja jasna mjesečina,

prevariše slavuje u gaju

pa jutarnju pjesmu zapjevaše,

usred noći kad jacija vlada.



Ne zovi me,

Ne mami me, cvijete.

Ne pronosi čini visinama

Ne žmirkajte, nebeske livade,

žedna duša u njedrima bludi.



Ne mogu se oči nagledati,

ne može se nebo opjevati,

međer suza pokvasi hartiju.



Kolo kola

Gdje je moja draga?

Moje janje u kolu najmanje

Il je ona što se diči sladom,

il  je ona što se kiti žadom,

il se skriva iza Oriona.



Bubanj bije a visina ječi,

a javljaju sa kula stražari

Čudni svati preko neba jezde,

Kal-El-Hana provede junaka.



Kal-El-Hana provede junaka

svezala mu ruke naopako,

prekrila mu oči anterijom

Da ga zvijezda ne oslijepi sjajna.

Za junakom tristo djevojaka,

a za njima zurle,

talambasi

A za njima ostali Vlašići.







Emra i kaldrma



U Velikom Hanu su je na trenutak ugledale željne oči.

Sunce je odmicalo zapadu, a ona za suncem zamače iz Hana

kaldrmom u Podmusalu.



Grehota je da muško gleda pomislih, ali otrpjeh,

ne izrekoh grešne misli, što od straha, što od srama.



Mirisala mi je nepoznatim mirom – i divnim. Ja mišljah:

Evo butum kaldrma pa bludi…“



I zanjihala se bokovima bijaše, njedrima se zabibala

ta kaldrma, ili Emra možda?



A sigurno je to ona bila, zašto mi ne kaže?

Zašto mi ne da znak?



Ako bijaše Emra, onda neka dva puta šklapne trepavicama divnim

ako bijaše kaldrma barem jednom.



U Velikom hanu su je na trenutak ugledale željne oči.



Sunce je odmicalo zapadu, a ona za suncem zamače iz Hana

kaldrmom u Podmusalu.







Molitva tužbalica



Ne sijevaj očima kao vatrenim dimiskijama,

duša mi je poput nevena,

suza moja je kao usahla rijeka.



Moja sreća je maslinova grančica

pritisnuta teškim križem od cedrovine,

ne vadi iz torbice pisma ljubavna niti pjesme bosanske,

pjevaj mojoj duši.



Ne mreškaj k'o sunčana zora smijavicama divnim ja nisam

proljeće

ja sam šejh bez derviške družine, ja sam vjetar bez jatne šume,



brod bez luke koji kroz magleno more jedri

tuleći za grobljem brodova,

dockan je, velim ti sad.



Allāhumme lā sehle illā mā džealtehū sehlen ve ente

tedž‘alul-ĥuzne izā ši'te sehlā.








Žal za Džehennemom





Malo ja imam, manje zaljubljeni trebaju;


sitna su moja slova, sitnije pišu izgubljeni.



Ljubav su mi oduzeli, ali mi ne mogu oduzeti tugu

ranili su me, ali Meleci ne umiru od vremena.



Ja u Džennet ne idem, ja sam s tobom tamo bio!

U Džehennemu ne bijasmo?







Muallaka mahalska



Snijeg je padao kao nikada,

a male smijavice u gornjoj mahali ubijaše iznemoglog stvora?



Od kad nas nema pored široke rijeke,

mi Vas ne zaboravismo – zvijezda nam!

Mi mišljasmo da ljubav iznuriti ne može, tako nježna nit muku duši zadati dok Vas ne zavoljesmo.



Ljubav nam je srce spalila, a um utopila mi robom Vašim postadosmo,

kad nas pogledaste, okrenula se Zelenika.



Pozdravljaju Vas oni koji zaboraviti ne umiju,

koji ne umiru od starosti – od ljubavi će morati.









Al-Magdalena



Velika vojska njenih poljubaca me zatočila,

iza zlatnih demira evo robujem ognju ljubavi.



Nekada ponosan čuvar stada bijah,

sad sam pokoran kroničar iskonske ljepote.



Obnoć zvjezdana stada napasam na visokim pašnjacima,

u zoru zvijezdi Danici darujem njeno ime, Al-Magdalena.








Šah Nebat



Kako da te ljubim, reci,

ah,

Šah Nebat.

U znoju lica,

uz krušne peći šapućem pisma za tebe.



Kako da te ljubim,

ah,

Šah Nebat,

reci mi

kad si sve poljupce odnijela davno sa Musalle.



Svaka slasna kiflica podsjeća me na tvoje obraze.

Ah,

Šah Nebat.

Obilazim putove kojima tebe odvedoše iz Širaza

i proklinjem Mongole.

U galopu njihovih konja

slutim strah.
I slutim svoju neizbježnu tugu.














istaknuti

Govor ptica Hišmaellinih